недеља, 3. фебруар 2008.

WE ARE FAMILY...


Rano je za biografiju,znam,samo jednostavno zelim da izrazim svoju zahvalnost mojim roditeljima koji su se trudili da budem ovo sto jesam danas,uz moju malenkost...:)
I specijalno mom bratu koji me je nesvesno naveo da gledam na svet oko sebe drugim ocima.
Njemu sam posvetio jedan svoj pismeni rad pod nazivom "BICE KOJE NEIZMERNO VOLIM" iz Osnovne skole koji i dan danas kad citam krene mi suza,ali nije vise ta suza ogledalo tuge vec suza radosnica jer imam osobu kraj sebe koja voli bez rezerve.

BICE KOJE NEIZMERNO VOLIM


>>> Od svih clanova u mojoj porodici ja najvise volim svog brata.Ja cu da Vam ukratko opisem njegov izgled i njegov nacin zivota.
Moj brat ima kovrdzavu kestenjastu kosu,krupne oci uokvirene dugim crnim trepavicama.Dok ga posmatram kako sa terase gleda drugu decu kako se igraju u mojoj dusi se stvara ogromna tuga i bol zbog njegove nesamostalnosti.
Umesto sa njegovim vrsnjacima da igra lopte on je primoran da sedi kod kuce,nesposoban da sam izadje i stekne svoje drugove i drugarice.
Njega uvek neko mora da izvede napolje da ga proseta, a taj neko je moja majka.
Volim kad izadjem sa majkom i bratom i sa njim igram lopte.
Mada me zaboli kada pojedini ljudi i deca prolaze i cudno zagledaju u njega.
Najsrecniji sam onda kada iz skole dolazim kuci a on,kao stariji brat saceka me kod ulaznih vrata,uzme moju torbu odnese kod radnog stola i pocne da govori: " Bato,ade,uci."
Ponekad me izvede iz takta da ja pocnem da vicem,ali ubrzo shvatim da on ne zna i da ne moze da razume neke stvari i da sam mu ja jedini drug i prijatelj u zivotu.
Ja ga mnogo volim i ne znam da li cu izdrzati kada ga budu odveli u Dom.

Posveceno mom jedinom bratu Milosu...<<<


Reci koje mi je uputila nastavnica Mira su me podstakle da stanem na svoje noge i da se suocim sa svojim problemima i izazovima.Kada je doslo vreme za rastanak,taj dan nikada necu zaboraviti.Primio sam pismo u ruke zvanicno od nastavnice,koja je znala kakav problem imam u porodici.Stisla me za ruku i rekla : "U zivotu moras preci preko mnogo stepenika,
i na svakoj stepenici se zaustavi,i seti se nekoga ko ti je nekada mnogo znacio."
Bese to davne 94`-te godine.